Susret i razgovor sa sobom
Danas je Božoć, 7 januar 2015. godine. Kažu: na današnji dan valja sve početi raditi i raditi. Ako tradicija znači očuvanje i uvažavanje svega što su ostavili preci svojim potomcima a savremenici takva tradicionalna dobra prenose dalje na svoje potomke, onda bi ovaj rad trebao biti u funkciji tradicije.
Jutros, kada sam u cik zore, pošao do naše kuće, u Veljoj Gori, u kojoj niko nije boravio od avgusta 1960. godine da, na starom ognjištu, zapalim tamjan i svijeću, kupljeno u manastiru „Osrog“, da se poklonim i pomolim Bogu i Bogomladencu, koračajući stazama djetinjstva, pod udarcima ledenog vjetra sa „Leotara“, sa „knedlom“ u grlu, osjećao sam i čuo samo vibracije prošlosti.
Najprije sam, u mislima, porazgovarao sa mojim pradjedom Simom, zatim sa djedom Krstom i, najzad sa ocem. Morao sam da se njima ispovijedim i zamolim ih za oproštaj zbog grijêha koje sam počinio, u znanju ili neznanju. Učinili su me srećnim i radosnim, na današnji Blagi dan, kada su mi, sva trojica, uputili pohvale i čestitke što sam sve, u dosadašnjem životu, uradio časno i čestito, preskačući decenije i vijekove.
Dok se u staroj i memljivoj kući, zvanom komin, širio miris tamjana i voštane svijeće, sjedeći na kamenom „krevetu“, sa pomiješanim osjećanjem tuge, straha i prazničnog, Božićnog, raspoloženja, kroz moju maštu su prolazile slike prošlosti kao da je ta sva prošlost sabijena u današnjem jutru. Ali, nema nikoga sa kojim bih te moje misli podijelio, jer ma ko to bio u selu, zbog poodmakle životne dobne i drugih razlike i faktora, ne bi me mogao razumjeti.
Pa, koliko njih, jutros, meni poznatih, nije među živima?
Brojim : U devet domaćinstava, koliko ih je bilo u mom najranijem djetinjstvu, u Veljoj Gori je živjelo 71 osoba. Od tih 71, jutros je živih samo dvanaestoro. Zaključujem, danas bi se Božić mogao slaviti samo u jednoj porodici u Veljoj Gori. Polaznik će doći iz susjednog sela!
Jutros, ne čujem lavež pasa, zvonjavu zvona iz štala i torina, ne čuje se smijeh i dječja graja; okolo zidovi porušeni i obrasli kupinom i brštanom i raznim drugim korovom, nigdje žive duše, samo slijepi miševi i aveti zvrje iz hladnih i napuštenih kuća.
Ipak, nisam sâm. Iz obljižnih Dolova čujem dva gromoglasna ptičja krika a tri male šarene ptičice, veličine vrapca, sletješe tik iznad moje glave i, kao da svoju radost za moj dolazak i dobrodošlicu, pokazuju neobičnom gestikulacijom i umiljatim cvrkutom. Evo i jedne prelijepe male mace koja mi je prišla i želi da se mazi. Ništa nisam imao pri ruci da je počastim, tako lijepu i maznu. Oh, kako se toga nisam sjetio! Za njom dođe još jedna a, potom, još jedna. Nemam vremena za druženje sa ovim prelijepim stvorenjima i da se, do mile volje, sa njima porazgovaram, što bezmjerno želim.
Mogao sam se javiti Đuru i njegovoj Vasi ali oni očekuju Polaznika koji će doći iz Bugovine. Oni će znati da sam ja došao ali nije običajno niti pristojno da se javljam prije Polaznika.
U sjećanjima na Božić, koja vrve iz vremena mojih najranijih pamćenja, sada, među hladnim zidovima komina (kamina, mutvaka), uz miris tamjena i voska, toplog plamena svijeće, misli se roje, pretiču jedna drugu…
Okupan svjelošću mjesečine, osjećam, na ovom mjestu, savršen mir i neku tajanstvenu magiju što su ovladali sa mnom i svim što me okružuje. Takvo čuvstvo sam mogao naći u praskozorju božićnom i to, u meni dobro znanom i dragom, ovome, mome svetilištu.
Pamtim bolje nego ono što je bilo prije dva dana: bijeli snijeg, ledenice koje zastrašujuće prijete sa krovova kuća, bijelu česnicu, sa otiskom krsta na sredini, okićenu grančicom bršljana ili masline, voštanu svijeću, ručno napravljenu i učvršćenu pšenicom u staklenoj čaši, miris tamjana, pomiješan sa mirisom jagnjećeg pečenja iz pekare velikog šporeta – fijakera, „bosanca“, toplu cicvaru, kukuruzni hljeb boje zlata, razastrtu slamu i orahe na podu, grančice brštana i masline na mnogim vidljivim mjestima, ikonu sv.Stefana Dečanskom na istočnom zidu u tavanu, pjevanje moga oca uz gusle na kojima je lik Karađorđa, Knjaza Miloša, Kralja Aleksandra…Oh, u kakvu sam ja to magija, u ovo rano jutro, kada ni zora nije otvorila dan, uronio?
Ostalo mi je neizbrisivo, duboko, urezano u sjećanje zasljepljiva bjelina snijega, koji je, poput kristalnog carstva pokrivao sve što se očima može vidjeti: seoske puteljke i sokake, drveće, guvna, stogove sijena i grmena, krovove kuća od teških kamenih ploča, na kojima se puše dimnjaci, raštan, repu u baštama, Mokro polje, pokriveno ledom,Trebinjsko i Popovo polje – sve pod bijelim pokrivačem. Naročito pamtim Božić po škripanju snijega ispod raskvašenih opanaka od svinjske kože, dječje, cjelodnevne, igre, mokrim i promrzlim nogama...
Mi smo Božić proslavljali u jednoj prostoriji koja je bila i kuhinja i dnevni boravak (komin, mutvak), radna prostorija, prostorija gdje su djeca učila i pisala domaće zadaće i, najčešće, prostorija gdje su primani gosti i drugi posjetioci. To je bila prostorija pravouglog oblika veličine 5,0 h 4,30 m., pokrivena kamenim pločama, sa jednim prozorom veličine 35 h 45 cm. Pod je bio popločan kamenim pločama a plafon, visine 230 cm., su činile neuređene jelove daske, crne od dima i izmeta muva. To je prostorija u kojoj se, upravo, nalazim.
Sa obje strane ove prostorije su ugrađena kamena sjedišta veličine 200h85h35cm, zvani „kreveti“. Sa gonje strane, „kreveti“ su se završavali kamenim bankinama dimenzija 90h33h33 cm. Kameni „kreveti“ su, najviše služili za sjedanje ili ležanje, pa i spavanje. Često bi se na njima nalazili i predmeti koji su morali biti „pri ruci“ kao samar, vreće kostretne i prtene, zobnica i torbe, dijelovi odjeće, konopi i užad, ular, kabo (drvena posuda za mužu mlijeka), tikva za vodu, stap i druge drvene posude za proizvodnju maslaca, surutke, mlaćenice i sitnog sira.
U sva četiri zida prostorije bili su ugrađeni „prozorčići“- niše, pokriveni vezenim platnenim krpama. U tim nišama mogao se naći petrolej za osvjeljenje, mala metalna svijeća, kupastog oblika zvana „ćora“, zatim, flašice sa lijekovima za stoku, sjemena, šibice i sl.
Ispod kamenog krova obično je bio razastrt luk koji se tu sušio i bio upotrebljiv do kraja zime i orasi u prtenim vrećama.
Na sredini, između kamenih „kreveta“, nalazio se veliki šporet, zvani „bosanac“. Vidio sam mnogo takvih šporeta ali te veličine nisam nigdje vidio. Kada je moj Ćaća, kako smo svi zvali našeg oca, došao iz Amerike, 1918.g., poručio je kod limara Budimića, ne pitajući za cijenu, jedan veći šporet. Majstor Budimić je ploču, za taj šporet, naručio u jednoj livnici u Bariju, u Italiji i ugradio je. Protekom vremena, od 1919.g. do danas, sve što je činilo taj šporet, rđa i vatra su „pojele“.Ostala je samo ploča, koja i danas prkosi svemu nevoljnom i čeka da je neko negdje ugradim, gdje će vječno svjedočiti o mnogo čemu iz naše porodice, podsticati i nadahnjivati maštu onih koji dolaze poslije nas.
Šporet je imao veliku pekaru u kojoj je moglo lako i odlično da se ispeče manje jagnje – do desetak kilograma mesa ili dovoljno krtole pod korom za večeru cijele višečlane porodice. Iznad pekare je bio jedan bakarni rezervoar za vodu sa malom česmicom tako da je u njemu bilo uvijek tople vode. Nije se nikada dozvolilo da taj rezervoar bude bez vode
Ispod šporeta je bilo, fino ugrađeno i kovanim željezom ograđeno, ognjište koje je, i sada, isto kao što je bilo nekada. Rijetko smo ga upotrebljavali, obzirom da je, za sve, šporet bio racionalniji i komforniji. Samo nekoliko puta, u mome životu, upotrijebili smo to ognjište. I to privremeno, samo u određenim prilikama, kortisteći sač.
Sač je sličan nekom većem poklopcu, sfernog oblika, koji može biti od čelika i, rjeđe, od keramike. Hrana se sprema tako da se prvo razgrne žar na ognjištu, zatim se stavi tepsija, u tepsiju posloži meso i povrće ili tijesto za hljeb ili pripremljena pita. Sve se poklopi sačem, zatrpa žarom i peče.
U selu je, sve do 1947.g., samo jedna porodica, pored naše, imala šporet. Svi, ostali, su imali ognjište. Neki su imali sač a neki nisu, pa je naš sač bio često pozajmljivan. Tako smo, na kraju, ne znam tačno kada, ostali bez sača.
U jednoj prilici, prije desetak godina, prolazeći kroz Gornji Vakuf, kupio sam novi sač, koji, dosada, nije upotrijebljen!?
Ukus kajmaka i sira iz drvene kace ili mješine je nezaboravan gurmanski doživljaj, kao i ukus raznih jela, kao, na primjer, pite ispod sača. Ne znam je li riječ o mirisu hrane koja se peče, posuđu, mirisu vatre ili samo o jednostavnosti kojom se ovo zadovoljstvo konzumira.
Neki od tipičnih predmeta su sinija koja služi za razvijanje jufki, pripremu jela za ručavanje i serviranje, zatim oklagija, razne tendžere (starinsko bakarno posuđe) i sač.
Sač je kao jedan poklopac sfernog oblika koji može biti od čelika i, rjeđe, od keramike. Hrana se sprema tako da se prvo razgrne žar na ognjištu, zatim se stavi tepsija, u tepsiju posloži meso i povrće ili tijesto za hljeb ili pripremljena pita. Sve se poklopi sačem, zatrpa žarom i peče.
Pravo od ulaznih vrata u ovu kući bio je smješten sanduk za brašno a na njemu poklopac sa koritom za miješenje hljeba. I to korito, zvano naćve, imalo je svoj poklopac. To je moralo, uvijek, savršeno čisto i zaštićeno od muva, raznih insekata, miševa. Iznad naćava su bile tri police, pokrivene čistim vezenim platnenim krpama. Na policama je bilo razno sitnije posuđe...
Sanduk za brašno je sačuvan i nalazi se u podrumskim prostorijama u Veljoj Gori.
Između ulaznih vrata i naćava, sa lijeve strane, je bio ugrađen jedan kameni banak, dužine oko 200 cm, na kome je stajalo krupnije posuđe - veći lonci sa poklopcima, kabo za mužu, veće šerpe, tave, tepsije, stap,... Na tome banku se hladilo mlijeko, u velikim loncima, neposredno nakon kuvanja. Između toga banka, i ulaznih vrata stajala je „krmeća lama“, to jest veći metalni kazan, sa poklopcem, sa otpadcima hrane za ishranu stoke, naročito svinja.
Desno od naćava, na velikom kamenom „krevetu“ je uspravno stajala škrinja moje prabake, bez poklopca, sa vodoravnim pregradama. Umjesto poklopca bila je jedna, uvijek čista, vezena platnena krpa. U četori police te škrinje smješteno je bilo stakleno i keramičko posuđe, šećer, kafa, razni začini, metalni i drveni escajg za jelo, jaja... i ostaci hrane od dnevnog obroka, što bi dobro došlo onome ko ogladni, kao vanredni obrok ili će, na kraju, završiti u „krmećoj lami“.
Na zidu, na suprot prozoru, visila je staklena petrolejska lampa sa cilinderom, broj 8.
Između prozora i vrata, iznad kamenog „kreveta“, o jednom većem ekseru, visile su gusle. Gusle su izrađene od javorovog drveta, žutog kao vosak. Na njima je ugraviran krst sa ocilima, lik Knjaza Miloša, Kralja Aleksandra I. Karađorđevića, Kralja Petra II. Karađorđevića,tekst „srpski razgovor. Zvuci tih gusala, jedinih u selu, pa, koliko je meni poznato, i u široj okolini, mogli su se čuti u svim važnijim svečanostima (ako nije bilo korote), praćeni rodoljubivim srpskim pjesmama koje je pjevao moj otac ili zet Pero Vukanović ili neki gost koji je znao pjevati uz gusle. Gusle i pjesma bi, začas, okupili seosku mladež, pa i starije, u našu kuću, ispred i oko kuće da bi uživali slušajući srpske junačke pjesme i mile zvuke srpski gusala.
Imali smo puno stoke, sitnog i krupnog zuba, pa smo imali dosta mlijeka koje se nije iznosilo na pijacu. Sve se prerađivalo za domaće potrebe i za česte poklone. Bilo je dana, ljeti, kada je kuvano po 60 litara mlijeka. Trebalo je sve to preraditi u razne vrste sireva i maslo, za svakodnevnu potrošnju i za zimu.
Umjesto vode i mlijeka, ljeti smo svi pili mlaćenicu, jer smo je imali u izobilju ili, nakon masnih i jačih obroka, bevandu (pola vino – pola voda).
Ispred ložišta šporeta, između dva kamena „kreveta“, nalazila se sinija – niski okrugli sto, prečnika oko 70 cm. na kome su ukućani, svakodnevno, jeli.
Imali smo mi i jedan niski, pravougli sto, veličine oko 100h75h40 cm, ali smo ga rijetko koristili jer bi zauzimao veliki prostor između kamenih „kreveta“. Ljeti, kada nema kiše, taj sto je bio na taraci, ispod odrine, gdje smo, inače, ljeti, odmarali i ručavali.
U međuvremenu, mnogo šta se izmijenilo u ovoj kući: betoniran je pod, podignut plafon za oko 60 cm., kamene ploče na krovu zamijenjene crijepom, obnovljeni kameni „kreveti“, omalterisani zidovi, uvedena struja i sl. Ali, nema ni jednog predmeta od pokućstva što je bilo i upotrebi dok smo živjeli u Veljoj Gori.
U kuću se ulazilo, bolje reći prilazilo, sa glavne seoske ulice, na kapiju – dvostrana metalna vrata (tarabe ili „rašćela“), koja su se rijetko zatvarala. Najprije se uđe u avliju gdje smo muzli krave, pripremali konja za utovar ili za istovar. Avlija je ograđena suvozidom a povrh zida drača kako stoka ne bi, nekontrolisano, ulazila u avliju. U zidu, oko 2,5 m. desno od kapije, nalazilo se veliko stablo murve.U avliji se nalazilo, nekada, još jedno takvo stablo. Ne sjećam se toga stabla ali dobro pamtim veliki panj koji je odolijevao zubu vremena sve, otprilike, do 1955.godine, kada su njegovi posljednji tragovi iščezli.
Iz avlije se ulazilo, lijevo u „obor“ – prostor za „dnevni boravak“ stoke, i, pravo od kapije, na taracu pokrivenu odrinom.
Preko te tarace ulazilo se u „komin“. Ako se ne uđe u „komin“, u produžetku tarace, uz dvije stepenice, izlazi se na malu taracu (oko 2h2 m.) i, sa te tarace, u kuću, zvanu „tavan“, unutrašnje mjere 9h5m. „Tavan“je pregrađen tako da ima dvije manje sobe, površine 2,5h3 m., i jednu veću sobu, površine 6h5 m. Svaka od ovih soba je imala po jedan veći, grubo napravljen, drveni krevet za spavanje. U svakom od tih kreveta, mogle su da spavaju po dvije odrasle osobe ili više djece.
Odrasli su spavali na krevetima a djeca, obzirom da nije bilo mjesta na krevetima, na drvenom podu. Prostirka je bila izrađena od pamučnog platna, u vidu vreće i ispunjena kukuruznom „lepušinom“ – zvanom „kominja“. Pokrivači su bili ručno istkana vunena ćebad, guberi ili, vrlo, vrlo rijetko, jorgani. Jorgani i čaršafi su se štedjeli za goste.
U jednom uglu velike sobe nalazio se prelijep razboj od javorovog drveta. Otac je, po dolasku iz Amerike, kada je dobio svoje prvo dijete, kćerku, naručio taj razboj i vrlo, vrlo skupo ga platio…Mnogo smo koristili taj razboj, jer su sve ženske osobe u porodici znale raditi na tome razboju i napravile su mnogo rukotvorina na njemu, za sebe i drugoga. U jednoj neželjenoj porodičnoj prilici, taj divni razboj, nestao je bez traga… Samo jedna ličnost vezana za našu porodicu, koja odavno nije među živima, zna gdje je razboj našao svoj novi dom.
U velikoj sobi se nalazio jedan, veći, trpezarijski sto, veličine 200h80h75 cm.,koji je napravio moj stric Obren, poslije završenog školovanje i zanata u Kuparima (Župa dubrovačka). Takođe, u toj velikoj sobi su organizovana seoska prela i sijela kada nije bilo hladno jer prostorije u „tavanu“ nisu imali grijanje.
U jesenje dane, cijeli drveni plafon „tavana“, potkrovlje i podrumski plafon bili bi prekriven nizovima duvana. U jesen, kada „meko“ vrijeme dozvoli, organizovala se moba (grupni rad seoske omladine i odraslih) u pripremanju duvana za predaju (prinudnu prodaju) državi. Takav rad je propraćen duboko u noć, raznom mezom uz domaće vino i rakoju, pjevanje, šale i igre. Moba je sabrala i ujedinila, kroz rad, cijelo selo gdje se, u punom smislu riječi, manifestovala istinska bratska ljubav i najiskrenija plemenska, uzajamna, privrženost.
Na zidovima velike sobe,stajali su drveni okviri sa raznim i brojnim porodičnim slikama i ikona Sv. Srpskog Kralja Stefana Dečanskog, zaštitnika roda Kojovića.
U zidu male sobe,u sjevernom dijelu „tavana“, bila je jedna niša, prekrivena vezenom platnenom krpom. Tu se uvijek nešto, priručno, nalazilo: šibice, voštana svijeća, čista maramica i sl. Na dva zida te sobe, slobodno o „čiviluku“ bila je obješena odjeća naših roditelja. Pored kreveta je bio drveni sanduk – „škrinja“ ili „baul“ u kome je moja majka donijela svoju odjeću i drugo kada se udala. U njemu su se nalazili najskupocjeniji odjevni predmeti ukućana, novac (ako ga je kada bilo za čuvanje), zlani nakit, igle i konac, porodična dokumenta i fotografije koje nisu mogle imati mjesto u velikoj sobi. Bio je tu jedan manji sanduk u kome se čuvao šećer, kafa, pomorandže, jabuke, bademi i sl. što se čuvalo za razne svečarske prilike. U toj sobi su spavali naši roditelji
Kada su u pitanju praznični dani, u svim porodicama se uvažavao samo julijanski kalendar. Gregorijanski kalendar je važio samo za ono što je diktirano od strane vlasti (i, naravno, Partije). Ne sjećam se da bi iko, u formalnim razgovorima, „mjerio“ vrijeme prema kalendaru nego, obično: h dana prije Vaskrsa, h dana poslije Varindana, u Međudnevici (između Male i Velike Gospojne) i t.d
Pripreme za Božić bi počele uvođenjem božićnog posta, 15/28 novembra, nakon čega bi uslijedile mnogobrojne svečanosti kada smo se sladili ribom, koju su Konavljani, makar jednom sedmično, dogonili na mazgama i nudili po selima, zatim priganicama, suvim smokvama, orasima ...Te svečanosti su obuhvatale i pet, za djecu, najvažnijih dana: Varindan - 4/17.decembra, Djetinjci – 7/20.decembra, Materice – 14/27. decembra, Očići - 22.decembra / 4.januara i Badnji dan – 24. decembra / 7. januara.
Djetinci, Materice i Očići su bili slavljeni u okviru porodice, ali su se kućne dogodovštine sa "vezivanjem" prepričavale po selu na seoskim, zimskim, prelima. Roditelji vezuju svoju djecu parčetom kanapa a, potom, se djeca driješe poklonima. Naravno, obično bi otac dao neki novčić da se majci kupi poklon. Ko nije imao novac za otkup, nudio je da obavi neki domaći, koristan, posao. Važno je bilo pokazati pažnju. Ako baš nisu imali čime da se „otkupe“, ipak su poklone dobijali i odrješenje ako izjave da su cijele godine bili dobri i, naročito, poslušni, da će takvi i bolji biti i u danima koji slijede. Materice su bile već ozbiljniji praznik. Tada djeca vezuju svoju majku (i)ili baku. „Odriješili bi je tek kada dobiju neki poklon: bonbone, suve smokve, orahe... Na Očiće su djeca „vezala“ očeve i(ili) djedove i „odriješili“ bi ih kada dobiju otkup u novcu, odnosno i najčešće, u orasima, bonbonima i sl.Smatra se da ova tri praznika simbolizuju čvrste porodične veze, mir, slogu, ljubav, međusobno poštovanje, uvažavanje i pomaganje. Osim toga oni su veoma značajni za samu djecu koja, kao glavni protagonisti, ravnopravno sa odraslima, učestvuju u tradicionalnim porodičnim običajima pred najdraži i najveći hrišćanski praznik – Božić.
U ovome djeca simbolično preuzimaju na sebe kontrolu u kući, što vrlo pogoduje razvoju njihovog samopouzdanja. Lijepe uspomene na ove simpatične porodične rituale, djeca nose u svom pamćenju cijelog života i prenose na potomke, vijekovima, sa koljena na koljeno.
Svi ostali praznici predbožićni, sa tradicionalnim ritualima, nose poruke ljubavi, sloge, mira i drugih visokih moralnih vrijednosti. Zapravo, suština ovih praznika jeste okupljanje porodice i stalno obnavljanje njenog zajedništva.
U povratku, sa Crkvine sam svratio kod pčela, uz kratku molitvu, poželio sam im dobro zdravlje i napredak, kao najzagonetnijim i najzahvalnijim Božjim Stvorenjima.
Usput, razmišljao sam o tome šta me to toliko veže za Velju Goru i prošlost. Zaključih: Porodični odgoj i veliki moji pratioci – nevolja i patnja!
U opštim uslovima mog odrastanja, jedini pravi, održiv i djelotvoran vaspitni stil je mogao biti autoritarni stil, stil nadređenosti i podređenosti. Suština ovoga stila se svodi na disciplinovanje – bespogovornu poslušnost, bez pokazivanja ljubavi. Ljubav će se pokazati kroz djela. Tako se to shvatalo u Veljoj Gori – grešno ili sveto.
Savremena nauka tvrdi nešto slično ali i različito : djeci je, za pravilan razvoj, itekako, potrebno da im roditelji pružaju i ljubav i slobodu i disciplinu. Definitivno, u surovim, ratnim i poratnim uslovima u kojima je proteklo moje djetinjstvo, nije bilo mjesta roditeljskoj ljubavi ni slobode. Sve se svodilo na surovu poslušnost i savršenu disciplina – spartanski odgoj.
Svi smo znali : Ljubav, koje je, svakako, moralo biti, stanovala je negdje drugo – zarobljena u srcu i duši roditelja, braće i sestara.
Ovo ne treba shvatiti bukvalno kao da moji roditelji nisu željeli pokazati roditeljsku ljubav svojoj djeci zbog sopstvenog autoriteta. Apsolutno ne; nego zato što i prema njima njihovi roditelji nisu ni mogli ni znali, zbog tereta i nemaštine; za ljubav nije bilo navike, ni vremena ni snage. Zato smo svi mi morali da ovakav stil vaspitanja prihvatimo, ponekad, kao jedan psihološki trik kojim naši roditelji postižu dječju poslišnost i neizmjerno poštovanje starijeg. Mi smo mogli samo da naslućujemo da nas roditelji vole ali nismo mogli zapaziti izraze te ljubavi.
Smatralo se da pohvale, maženje i iskazivanje ljubavi, kvare djecu, čini ih sklonim i slobodnim prema raznim porocima porocima i slabićima u životu.
Šire razmišljanje autora: šta o takvom vaspitanju kažu psiholozi
Nasuprot ovakvom shvatanju, psiholozi i pedagozi kažu da je djetetu najvažnije da ga roditelji vole i prihvataju. Ako ne dobije potvrde da je voljeno i prihvaćeno ono se nalazi u stalnom stanju straha od odbacivanja. Posljedica ovog straha je da se mora biti maksimalno poslušan kako bi pokazalo roditeljima da zaslužujemo njihovu ljubav.
Posljedica autoritarnog vaspitanja je takozvani „sindrom pretjerano socijalizovanog“ djeteta: skromno dijete, sa vrlo razvijenim radnim navikama, stalno usmjereno na rad i postignuće uspjeha u radu. Ovako vaspitana djeca izrastaju u uređene i dobro organizovane ličnosti, usmjerene ka postignućima; ličnosti vrlo radne, sklone perfekcionizmu, često usmjerene ka ugađanju drugima; vrlo su produktivni u toku svog života. Oni tvrde da je sve to posljedica jednog unutrašnjeg, skrivenog, problema – pogrešne slike o sebi i nedostatka samopouzdanja i samopoštovanja. Ličnosti vaspitane autoritativnim stilom, u slučaju svog neuspjeha, počinju sebe da preziru, što povlači za sobom razne neuroze, depresije i samodestrukcije.
Međutim, kada bi roditelji bezmjerno izražavali, prema djeci, ljubav, hvalili dječje uspjehe, da je dijete „pametno“, „uspješno“„vrijedno najvišeg poštovanja“ na osnov čega ono bi formiralo, nerealnu, pozitivnu, sliku o sebi i svojoj vrijednosti i tako steklo nerealno samopoštovanje i samopouzdanje. Tada bi se to, često, u daljem razvoju, pokazalo štetnim i kontraproduktivnim.
Od naših roditelja nismo, u ondašnjim okolnostima, mogli očekivati neki drugi način vaspitanja. I njih su, u vrlo surovim uslovima življenja slično vaspitavali. Znali su iz brojnih primjera i slučajeva i mislili da svako odstupanje od autoritarnog stila vaspitanja, u datim okolnostima, vodi ka gorem. Jer popustljiv i indiferentan stil vaspitanja, u uslovima teškog seljačkog, naročito hercegovačkog, života, je apsolutno neadekvatan. Autaritativni stil, dosljedan i demokratski koji podrazumijeva čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu, prilagođeno uzrastu djeteta, polu i individualnim genetskim predispozicijama, u brojnim materijalno siromašnim i vrlo skromno obrazovanim porodicama, nije bilo moguće, do kraja, sprovesti.