Pero – Peša: Aljaska i povratak
Pero – Peša, Krstov, Kojović je rođen, 15 maja 1884. ili 1885. godine u Grahovu, kao najmlađe dijete Krsta, Simova, Kojovića i Marije, rođene Kovačević.
Do svoje dvadesete godine, živio je u Veljoj Gori, brzo naučio sa ocem da ziđe kamenom, glinom i krečom sve vrste seoskih objekata. Sa ocem, kao vrsnim zidarom, radio je na obnovi Manastira sv. Petra i Pavla u Petrovom Polju. Naravno, mnogo su značili za brojnu porodicu stariji Perov brat, Jošo i sestra Rosa.
Trebalo je opskrbiti za devetoro hranu, odjeću i mnoge druge potrepštine, t.j. za: ostarjelog oca, maćehu, brata Joša, sestru Rosu, te maloljetnu polubraću Rista, Obrada, Mihajla (Milana) i Arsena, bez ijednog pedlja svoje zemlje (sve do zemljišne reforme 1908.g. obradivim površinama su upravljale age a vlasništvo Alahu).
U takvim okolnostima, Krsto i Stana su odlučili da Pera – Pešu pošalju u Ameriku da bi, svojom novčanom pomoći, poboljšao, neizdrživo trežak, život porodice.
O rješenju finansijskog problema za Pešin odlazak u Ameriku, bilo je, u prednjem tekstu, govora.
Nakon putovanja brodom nekoliko nedjelja, Peša je stigao u Njujork. Kako je pričao, desetak dana su ostali na brodu gdje su američki poslodavci vršili izbor radnika. Jedan bogati gospodin ga je izabrao da uči engleski jezik, da živi u njegovoj kući i pravi društvo, razmaženom gazdinu, njihovom sinu. Za Pešu to je bio posao koji Peša nikako nije želio.
Jednoga dana, jedna dobra baka iz najbližeg komšiluka, uspostavi kontakt sa grupicom radnika, Španaca, koji ga pozovu da, sa njima pođe u Aljasku. U putu, iz Dovera za Feribanks, sa Pešom je putovalo nekoliko Hercegovaca koji idu da rade u rudnicima zlata u Feribanks sitiju.
U rudnicima nije bilo posla za sve, pogotavu za neiskusne, novopridošle radnike, pa je radio na vanjskim poslovima, najviše u kuhinji i na pomoćnim poslovima. Bio je slabo plaćen pa je, u slobodno vrijeme, kada rijeka Jukon nije pod ledom, tražio zlato na obalama rijeke. To nije nikako moglo doprinijeti da može kući poslati neki novčić.
Rudari koji su imali veće zarade su, uglavnom, novac trošili, bekrijući i kockajući se u brojnim kockarnicama i krčmama, gdje Peša nije ni pomišljao da ulazi.
Čekajući priliku za bolju zaradu, silno ga je mučila nostalgija za Veljom Gorom i porodicom.
Konačno, posleje neke nesreće u jednom rudniku gdje je poginulo nekoliko radnika, ponude mu posao rudara. Vrijedno je radio i dobro zarađivao i svaki zarađeni dolar odmah ostavljao u banku. Tako je uštedio da kupi jedan rudnik, 9 kilometara daleko od Feribanksa. Rudnik je dobro radio, Peša dobro zarađivao, slao porodici, kako je, naprijed, napisano i krajem 1917.g., rudnik prodao, podigao ušteđevinu u bankama, „uprtio“ 13 kg. sirovog zlata i uputio se kući, u Velju Goru.
Zbog neke epidemije, 2 mjeseca je brod kojim je Peša doplovio do Napulja, bio usidren u Napulju. Putnici su bili nekoliko dana u izolaciji – karantinu. Slobodno vrijeme, u Napulju, je koristio za obilazak okoline, kojom prilikom se oduševljavao vinogradarskom proizvodnjom i načinom sađenja vinove loze.(Po dolasku u Velju Goru, prvi je primijeniti taj način sadnje, što se, danas, uglavno, primjenjuje u cijelom svijetu).
Kada je brod uplovio u dubrovačku luku, Peša je sa jednim Crnogorcem, svojim saputnikom prošetao gradom i saznao da se hotel „Imperijal“, određenog dana, prodaje aukcijom. Dogovorili su se da se na dan prodaje hotela nađu u Dubrovniku i uzmu učešća na licitaciji.
Uoči dana licitacije, obojica su odustala.
Što se tiče Peše, svakako je to bila, iz više razloga, mudra odluka jer za ugostiteljski rad nije imao nikakvog iskustva.
Umjesto na licitaciju prodaje hotela „Imperijal“, Peša je donio odluku da, sa ocem, pođu u Brotnjice da pozdrave prijatelje Martinoviće, daruju porodicu i vrate dug.
Na pitanje domaćina Luka: „Šta je dužan za pozajmicu za period od 14 godina“, Luko mu odgovori: „Gospe ti, što to zboriš i što me to pitaš, vrati mi koliko sam ti Ćaći pozajmio“! Kada je Pero upitao: „A, skonat, prijatelju Luko?“, Luko se trgnu i odgovori da on nije banka pa da računa neki skonat, nego, ako možeš uradi kako sam ti reko“.
Na sve to, Pero – Peša, izbroji tačno koliko je dužan, položi novac na sto, skine sa svog vrata i grudi dvostruki zlatni lanac, sa medaljonom na sredini, i zlatni sat, govoreći: „To je to, u dobru i za dobro novac trošili i, u dobrom zdravlju se zlatom kitili i ponosili; vazda imali i drugoga stimavali; Bog vas blagoslovom i svojom milošću nagradio“.
(Kako sam saznao od jednog potomka iz kuće Martinovića, u Cavtatu, 1976.g., taj zlani poklon je čuvan u kući potomaka Luka Martinovića,možda, sve do 90-ih godina prošlog vijeka. Šta je poslije bilo nije poznato…)
Nakon kraćeg odmora u Veljoj Gori i upoznavanja sa promjenama koje su se desile dok je Peša bio otsutan, otputovao je, sa rodicom Marijom Bulajić, koja je bila, više godina, na ispomoći Krstovoj porodici, na Viluse u posjetu svojim rođacima Ristu, Kostu i Petku. Tom prilikom je saznao da su od velike potrebe za pomoć, te ih je upitao šta bi im bilo najpotrebnije da se preduzme da poboljšaju svoj materijalni položaj.
Dogovoreno je da im Peša pozajmi 50.000 dinara da kupe imanje koje se, upravo, prodavalo na Vilusima. Nije bilo govora o kamati na pozajmicu niti roku kada vratiti dug, ali je dogovoreno da rade, uzgajaju stoku i dug vrate kada budu mogli u volovima – 50 volova za 50.000 dinara, s tim da se i june računa kao vo !
Slijedile su godine i decenije i drastične promjene…Dug nikada nije vraćen, vrijeme i bratska ljubav, su izbrisali tragove dugovanja…
Peša je bio potpuno svjestan da nema sklonosti za trgovinu i ugostiteljsvo u što su najradije ulagali svoje ušteđevine povratnici iz Amerike. On je, doduše, pokušao da, kupovinom jedne kuće na Alipašinu Mostu u Sarajevu koja je bila pogodna za trgovački i ugostiteljski biznis, uloži svoja slobodna sredstva, ali je, nakon isplate novca za kupovinu kuće, prilikom preuzimanja dokumenata, jedva izbjegao ubistvo, ostavljajući i novac i dokumenta na stolu.
Kriminalci su otkriveni i uhapšeni. Optuženi su bili za prevare, pljačke i ubistva. Presuda nije donesena do početka Drugog svjetskog rata… i nikada.
Peša je računao da će, u Veljoj Gori, najbolje proći ako ima svoju zemlju u brdu i u polju i, naravno, dobre kuće i prostranu okućnicu. Tako je i radio – što je naumio, to je i stvorio.
Pokazalo se da to nije bio najbolji izbor ulaganja imetka, stečenog sa krvlju i znojem, u ledenoj Aljasci; led na zemlji, led u srcu i duši nepismenog seljančeta iz Velje Gore, bez znanja ijednog stranog jezika; bez znanca, bez prijatelja…
Pero se oženio 24.11.1920-e godine, Božicom Krčum (07.01.1900. – 09.03.1984.), kćerkom njegovog znanca iz sela Kunja Glavica u Zubcima i bratičnom Kosta Krčuma, takođe, povratnika iz Amerike. Ovoj dvojici, kao dobrim zidarima, povjerio je izgradnju novih stanbenih objekata u Veljoj Gori, što je završeno 1928.godine.
Sa Božicom je Peša imao osmoro djece od kojih je jedno, sin Radoslav (1925. – 1927.), umro kao dijete od oko 2,5 godina i sahranjen u porodičnoj grobnici, na seoskom groblju u Veljoj Gori