Memoari · poglavlje 7

Pogovor i riječ autora

Ovaj rad sam namjeravao pisati prije četrdesetak godina, kada sam mogao da saznam nešto više o bratstvu Kojovića iz Velje Gore. Tada sam imao na raspolagalju informacije od više starijih lica, uključujući i one rođene u posljednje dvije decenije 19. vijeka.Mnoge okolnosti su me sprječavale a najviše to što nisam mogao doći do nijednog pouzdanog podatka. Nažalost, njihova kazivanja su bila, uglavno kontradiktorna, pa sam, bezvoljno, odgađao pisanje, očekujući susrete sa pripadnicima bratstva koji godinama nisu dolazili u Velju Goru pogotovu što je tradicija, prenošena pripovijedanjem, sa koljena na koljeno, bila veoma važan oblik duhovnog života naroda, u što spada i bratstvo Kijivića. To je krucijalan razlog zašto su što se ovaj rad malo temelji na predsnju i tradiciji i još manje na arhivskoj građi, dokumentima i drugim izvorima. Godine su prolazile, ta moja iluzija se pokazala apsolutno besplodnom i uvjerila me da istražujem sâm, bez ičije pomoći.

I pored nastojanja da se oivaj materijal što sveobuhvatnije obradi, ostalo je mnogo nerasvijetljenih pitanja i podataka koji bi potpunije objasnili određene događaje razvoja bratstva Kojovića iz Velje Gore.

Rodoslov bratstva sadrži pretežno njegovu geneologiju a ne istoriju, mada ima istorijskih fakata i ocjena. Vjerujem da i ovako obrađen materijal razvoja bratstva, na izvjestan način pomaže bratstvu da svaka porodica, pojedinačno, doprinese poboljšanju ovoga rada kroz provjeru određenih podataka rodoslova, pokaaže i potvrdi, svojim istinitim dokazima, istorijskim izvorima i praćenjem u narednom periodu, daju svoj doprinos istoriji bratstva.

Čitalac će primijetiti da su mnoga pitanja ostala nerazjašnjena a bila bi vrijedna pažnje i interesovanja pokoljenjima koja dolaze. Najprije, to je pitanje stvarnog porijekla bratstva i dolaska u Čičevo, odnosno, u malo seoce iznad Gornjeg Čičeva – Crnu ljut. Vrijedna bi bila pažnje istina kada su braća došla u zbjeg u brda Valje Gore i da li su bili sami. Jer, nije moguće razumjeti da se trojica braće odluče da privremeno nasele bespuće, bez ikakvih uslova za život bez ikakve i ičije pomoći, bez obzira što ih Turci nisu uznemiravali. I u sadržaju rodoslova ima određenih praznina, jer samo, do nazad pedesetak godina nisu, bili potpuno poznati podaci o bratstvenicima, jer se, najčešće, znao po jedan muški član u nasljednoj liniji. Žene, kao da nisu ni postojale. Ni danas, kada ovo pišem, ne mogu se naći podaci u zvanižnim matičnim knjigama o mnogim umrlim bratstvenicima do osme decenije 19. vijeka; ni rođenim, ni udatim ženama plemena Kojovića, ni njihovih potomaka!

Nesistematski rad na prikupljanju građe o bratstvu Kojovića, svakako je imao nemjernjiv uticaj i posljedice, jer su u minulim vremenima nestajali mnogi stariji koji bi, svojim kazivanjem, mogli mnogo da doprinesu kvalitetu ovoga rada.

Boljom saradnjom i višom zainteresovanošću pojedinaca, rodoslovom je mogao biti mnogo više, obahvaćen, pojedinačnom obradom podataka o pojedincima, ženski rod jer su to naše bake, majke, sestre, žene, koje to zaslužuju.

Dati skromni geografski i, naročito, istorijski podaci imaju za cilj da se čitaocu pomogne da shvati društveno – istorijske uslove u kojima se bratstvo formiralo, razvijalo i djelovalo. No, i sa te tačke gledišta, oni imaju više opšti značaj.

Dugujem iskreno izvinjenje što ovaj rad nije sveobuhvatniji, čto se može, jednim dijelom, pravdati neraspolaganjem, ovoga autora, vremenom za traganjem, za odgovarajućim podacima po raznim komšijskim arhivama, pa, zašto ne prizti, i materijalnim sredstvima.

Sa žaljenjem se, uostalom, može zaključiti da, u ovome radu, nisu dati potpuniji i precizniji podaci kao i mnoge promjene koje su mogle biti prikupljene i trajno unesene u ovaj rodoslov bratstva Kojovića iz Velje Gore