Memoari · poglavlje 4

Simo: iz Velje Gore u Grahovo

3)Risto i njegovi potomci:

O Ristu se ne zna ništa, osim da je živio krajem XVIII i početkom XIX vijeka, da je bio oženjen iz Kremenog Dola, iz porodice Bošković. Zna se i to da je imao sina Sima.

3.1) Simo (Ristov) je rođen u prvoj dekadi XIX vijeka. Bio je oženjen iz sela Rapti kod Trebinja, iz porodice Savčić (ime nepoznato) i sa njom imao tri sina i kćer Tijanu (Tihanu). Jedan od sinova se zvao Lazar dok za drugu dvojicu nisu poznata imena.

Simo je, sa porodicom živio u niskoj kući koja je zidana u glineno – krečnom malteru, dimenzija oko 5 h 11 m.,pokrivena kamenim pločama, sa dvije prostorije. I sada se mogu prepoznati tragovi te kuće i raspored prostorija. Iznad te kuće bila je neka kuća, pokrivena slamom i jedna manja, „na jednu vodu“. U te dvije kuće je bila smještena stoka. Takav smještaj porodice i stoke, u ono vrijeme, na takvom mjestu, u uslovima kakvi se, danas, ne mogu zamisliti, mogao bi se smatrati respektabinim. Priča, kao legenda, ostala je da svjedoči o jednom događaju koji je, iz osnove, promijenio život Sima i njegove porodice.

Jednog junskog dana 1830. ili 1931.g. Simo je nešto radio u Dolu, stotinjak metara dalje od kuće.

Na proputovanju do Ljen-korita, preko Dolova, do Sima je došao aga Hasan Duraković i tražio od njega da mu, kada se vrati iz Ljen-korita, „pripremi jagnje da ponese“. Simo je Hasanagi rekao da trenutno nema jagnje za klanje i zamolio da to sa odgodi. Turčin je još jednom ponovio svoj zahtjev, ošinuo Sima nekoliko puta po golim, znojavim, leđima i grudima tako silno da je koža, pod udarcima kamdžije, na nekoliko mjesta pukla i prokrvavila. Aga je, ostavljajući Sima u takvom stanju, još jednom ponovio narednu da mu pripremi najboljeg janjka i produžio ka Ljen-koritu.

Simo je prekinuo posao koji je radio, od kuće uzeo pušku i pošao za Hasan-agom. Stigao ga na njivi u Ljen-koritu, nanišanio, podviknuo mu „Evo ti najbolje jagnje, Hasan-aga!“, opalio iz puške i ubio agu. Hasan-aga Duraković je sahranjen u blizini mjesta gdje je ubijen, na jednom proplanku u pravcu Zgonjeva.

Iako mezar Hasan-age nema nikakvog obilježja, mi smo, kao čobani, mnogo puta prolazili pored mezara. Sada se može vidjeti, usamljen, obrastao u kupinu i smreku.

Simo je, nakon izvršenog ubistva, izvijestio komšije o djelui rekao im, da bi oni sebe spasili i svoju imovinu, da odmah pođu do kadije i prijave ubistvo a on je, preko brda i dolina, bespućem, sa svoja tri sina, pobjegao u Herceg Novi. Komšije su uradili onako kako im je savjetovao Simo.

Sjuradan je turska patrola, natovarili na Simovu suprugu i nejaku Tijanu, sve što je bilo vrijedno u kući Simovoj i zapalila kuću i sve druge objekte. Pod udarcima i teškim bremenom, supruga i kćer Tijana su usmrćene na putu do Mokrog polja. Ne zna se gdje su sahranjene.

Ujutru, kada se razdanilo, Simo se pojavio u Herceg Novom. Igrom slučaja, u Herceg Novom je naišao na Hasan-aginog brata, koji nije imao nikakvog saznanja, u tome momentu, o ubistvu u Veljoj Gori. Razgovarali su kao znanci i komšije. Simo je rekao Turčinu da, već nekoliko dana, po selima na području Boke, traži da kupi konja.

Tako je brat Hasan-age bio svjedok da Simo nije izvršio ubistvo.

Tumarajući, sa djecom, po Crnoj Gori, Simo se skrasi kod svog poznanika grahovskog junaka, vojvode Jakova Dakovića, koji ga smjesti u svoju pećinu iznad centra Grahova. Pećina je tako uređena da je predstavljala bezbjedan i zadovoljavajući smještaj Sima i njegove djece.

Izgleda da je Simo, neko vrijeme, bio pošteđen od ratovanja sa Turcima jer je morao da se brine o svojoj maloljetnoj djeci a, kao dobar zidar i vješt za gradnju vodoopskbnih objekata, bio je angažovan na izgradnji takvih objekata od Vilusa do Dragaljskog polja.

Na Vilusima je zidao veliki vodoopskrbni objekat, uglavnom, za tehničku vodu (napoj stoke, pranje rublja i sl.), gdje je upoznao jednu udovicu, rodom iz Bogojević Sela sa Zubaca, iz porodice Vukalović ili Vučković, oženio je i, sa njom, osnovao porodicu u pećini svoga kuma vojvode Jakova Dakovića.

Ova, druga žena, mu je rodila više djece od kojih su preživjeli, samo, sin Krsto i kćeri Jefimija, koju su zvali Vimija, i još jedna kćer (ime nepoznato).

Jefimija, kćer Simova, je bila udata u selo Prisoja u porodicu Bulajića. Imala je više djece. Bila je poznata kao Vimija.

Jednoga dana, 1936.g., u Velju Goru je došao jedan „kršan“ čovjek, star preko 50 godina, predstavio se imenom Mirko Bulajić iz sela Prisoja kod Grahovca, sin Jefimije, sestre Krsta (Simovog) Kojovića. Rekao je da trguje sa stokom, naročito volovima i da nije oženjen. Naravno, Mirko je pričao, pored ostalog, o porodici Bulajića u selu Prisoja i da mu je majka, Jefimija - Vimija, živa i, za njene godine, dobro držeća. Posebno je, u nekoliko prilika isticao da njegova majka želi vidjeti brata Krsta. Ta joj se želja nije mogla ispuniti jer je njen brat, Krsto, godinu dana ranije umro.

U Veljoj Gori se zadržao 2-3 dana. 1938. ili 1939. godine, saznali smo da su Mirka Bulajića, trgovac stokom, iz sela Prisoja kod Grahovca, neki pljačkaši ubili na mostu u Foči.

U selu Prisoja, sa Jefimijom je živjela i njena mlađa sestra (ime nepoznato) koja je, najprije, bila udata u porodicu Koraća, selo Bijograd, pa, kako nije mogla imati poroda, napustila je kuću svog muža, da bi se njen muž oženio drugom ženom sa kojom bi mogao imati porod, i doselila se kod sestre Jefimije u selo Prisoja…

Udajom za Sima, njegova supruga je ostavila na Vilusima porodicu Bulajića i svoga sina Stanka o čemu će, kasnije, u daljem tekstu, biti pisano.

Kada su, starija djeca porasla da mogu pomoći porodici u raznim poslovima, Simo se, podstaknut ustankom Luke Vukalovića na Zubcima, dobrovoljno prijavio u bitke na pograničnim položajima između Zubaca i Grahova. U tim bitkama su, sa ocem, učestvovali i dva sina Sima Kojovića, iz prvog braka.

Naročito se Simo istakao u bitci na Grahovcu, maja 1858.g., nakon čega je dobio veliko i vrlo kvalitetno imanje na Grahovu.To imanje se nalazi, neposredno pored puta (Bobova ulica), Grahovo – Risan, na izlazu iz Grahova. Imanja počinje velikim, graničnim kamenom i pruža se sve do brda.

Simo je na imanju u Grahovu izgradio kuću za stanovanje, objekte za stoku i bunar za sve porodične potrebe (Kuća je uredno održavana sve do danas. Imanje je prodao porodici Bošković koja nije imala muškog potomka pa je Bošković priženio jednu svoju kćer jednim momkom iz porodice Vučurovića. Dok ovo pišem, na tome imanju i u kući koju je izgradio Simo Kojović živi Jovan Vučurović sa porodicom). Imanje u Grahovu je Simo prodao 1889.g., kada se, sa porodicom vratio u Velju Goru.

Jedan od Simovih sinova iz prvog braka je učestvovao u borbama duž granice sa Hercegovinom. Inače, nema nikakvih podataka šta je bilo sa tri sina Simova iz prvog braka. Moglo se pretpostaviti da su u nekim bitkama sa Turcima izginuli. U porodici se pričalo da je jedan otišao sa vojvodom Lukom Vukalovićem u Rusiju, što je vrlo vjerovatno, jer je bio u vrlo prisnim vezama sa Lukom. Ali, porodica nije nikada dobila nikakve informacije o njemu, ni da je stigao u Rusiju, niti da se vratio u Crnu Goru. Postojale su neke, nepouzdane, informacije da se razbolio na putu i da je ostao u Aradu...

Ipak, pouzdano je utvrđeno, nakon više od 100 godina, 1975-76.g., da je jedan od sinova, Lazar, preživio i da ima brojno potomstvo u Crnoj Gori, na Grahovu i u Kraljevu, u Srbiji.

O Lazaru (Simovu) se malo zna. Simo ga, izgleda, nije mnogo pominjao ?! Možda, između Lazara i njegovog oca, nisu bili dobri odnosi. Za to je moglo biti više razloga o kojima se može samo nagađati…

O Lazarovom potomstvu će biti riječi nešto kasnije, u ovome tekstu.

Dva Simova sina, iz drugog braka, su učestvovali u borbama uoči boja na Vučjem Dolu 28. Avgusta 1876.g. Tom prilikom je mlađi brat teško ranjen kod sela Vrbice. Pod munjevitim naletom Osmanlija, crnogorsko-hercegovačka vojska se povlačila prema Bileći. Ranjeni, mlađi Simov sin, je ostao na teritoriji kojom su Turci ovladali. Kada je za to saznao stariji brat, Krsto, kako je sâm pričao, kroz turske redove se provukao, podviknuo što je jače mogao: „Pomozi, Bože i svete Trojice!“ i, golom sabljom, udario na nekoliko Turaka koji su se tu našli. Turci su se povukli, Krsto je uzeo ranjenog brata na leđa i iznio ga sa bojišta, iz turskih redova, spustio ranjenog brata na zemlju i vidio da je mnogo iskrvario i da ne daje znakove života. Sahranjen je negdje na prostoru Vučjeg Dola, gdje i 72 poginula borca (18 Crnogoraca, 54 Brđana i Hercegovaca)..