Memoari · poglavlje 5

Krsto Veliki i povratak u Velju Goru

Krsto (Simov) je rođen 1838.g.,kao najstarije dijete iz braka Sima Kojovića i Bulajićke, u pećini kuma Jakova Dakovića. Kada je porastao, od 1862..g., je išao iz bitke u bitku u crnogorsko-turskom ratovima i u hercegovačkim ustancima, da bi svoje vojevanje završio kao srpski ratni dobrovoljac 1912.- 1918.godine.

Krsto je bio oženjen Marijom Kovačević (oko 1850 – 1889. g.) iz sela Spila, unuku Mare Andrine Perović, sestre Mitropolita i vladara Crne Gore, Petra II Petrovića – Njegoša i supruge senatora i serdara Andrije, Ivanova, Perovića iz sela Trešnjeva.

Serdar Andrije, Ivanov, Perović – Cuca i Mara (Tomove) Petrović – Njeguš su imali sedam sinova (neki autori pišu da su imali 8): Stevana, Petra, Joša, Luku, Sava, Raka i Novicu i tri sestre. Malo se, moglo saznati o sinovima i kćerima. Jedino o sinu Stefanu (Stevanu) i potomcima unuke Marije Kovačević, iz sela Spila, udate za Krsta Kojovića, postoje neki podaci.

Nema podataka o tome koliko je Marija Kovačević, imala braće i sestara. Zna se samo toliko da je imala i sestara i braće.

Jedne večeri, 1943.g., u Velju Goru su došla dvojica braće Kovačevića, Mrijini bratići. Prenoćili su u našoj kući i, prije svanuća, otišli. Dolaskom u našu kuću su rekli da su, kao pripadnici četnika, pobjegli od partizana, iz Spile. Na ispraćaju, nisu ništa rekli gdje idu (vjerovatno su se povezali sa domaćim, trebinjskim, četnicima).

Negdje 1965.-1968.g.,pokušali smo , preko nekih veza, da saznamo šta je bilo sa njima. Tada smo saznali da su, najprije, otišli u Vojvodinu a, kasnije, kada se ukazala prilika, prebjegli u Ameriku.

Povratak, 1886.

Kada i kako se Simo vratio u Velju Goru, odakle je, prije šest decenija, prebjegao, sa tri sina, na teritoriju Crne Gore?

Poslije dolaska Austrougarske vlasti na područje Trebinja, 1878.g., uvedena je amnestija, koja je štitila i Sima Kojovića i njegovu porodicu. Ostarjeli Simo, kada je ostao bez žene Bulajićke, koji je tada imao preko 80 godina, predložio je sinu Krstu da se vrate u „stari kraj da tamo ispusti dušu“.

Krsto je poslušao oca i prodao sve što su imali u Grahovu porodici Bošković. Cijena je utvrđena u novcu, u perperima, o kome nije smjelo ni da se progovori na području Austrougarske. Tada je, sa Boškovićem, dogovoreno da imanje plati u stoci.

U Velju Goru su se doselili, krajem ljeta 1886.g., sa sinom Krstom, snahom Marijom i njihovo petoro djece: Gospava, Jošo, Kosto, Rose i najmlađi, Pero – Peša, koji je imao samo dvije godine. Najstarije dijete, Gospava se utopila, 1889.g., kao dvanaestogodišnja djevojčica, u seoskom vodoopskrbnom objektu, zvanom Ubo; Kosto je umro 1889; Rose i Pero - Peša su živjeli do duboke starosti. Pero – Peša, je umro 1959.godine od leukemije a Rose 1965, prirodnom smrću.

Marija Kovačević, supruga Krsta (Simova) Kojovića je kratko živjela u Veljoj Gori, vjerovatno 5-6 godina. Najmlađe dijete, Pera – Pešu, je rodila 1884.ili 1885. godine.

Obzirom da je njen najmlađi sin imao samo 4-5 godina, kada mu je majka umrla, ostala mu je u neizbrisivom pamćenju i sjećanju do kraja njegovog života. Iz toga razloga, izbjegavali smo da ga bilo šta pitamo o njegovoj majci Mariji, jer se, sa smrću svoga najvišeg prijatelja i dobijanjem, u zamjenu za majku, drugu očevu ženu, maćehu Stanu Mandić, samo 5 mjeseci nakon Marijine smrti, u Pera-Pešu se uselililo beznađe, bol, doživotna patnja i tuga.

Supriga Krstova, Marija, je umrla 1889.g., vjerovatno, od tuberkuloze. Kako se pričalo u našoj porodici, tridesetogodišnja Marija i njen devetnaestogodišnji sin Kosto su umrli od „krvoliptanja“.

Kako se pokazalo, te, 1886. godine, bila je vrlo duga i oštra zima. Simova porodica nije imala smještaj ni za porodicu, ni za stoku, jer su Turci, poslije njihovog odlaska iz Velje Gore, sve popalili do temelja a obradive površine, kao begluke, oduzeli i predali drugome da radi. Dakle, povratkom u Velju Goru, nisu imali ništa od imetka osim stoke koju su dotjerali iz Grahova. U takvoj situaciji, zbog nedostatka stočne hrane i smještaja, stoka je uginula.

Proljeće 1887. g., dočekali su bez ikakvih uslova za preživljavanje, smjestili su se u maloj prostoriji, izgrađenoj suhozidom, sa slamnatim krovom, veličine 4,8h 6,5 m.,vanjske mjere, 50 m. južno od groblja.

Godine 1887. je umro Simo. U junu 1889.g., je umrla supruga Krstova, Marija, rođena Kovačević, sin Kosto i tragično izgubila život njeno najstaruje dijete - Gospava.

Nakon smrti oca i supruge Krstove, u porodici su ostali: Krsto sa djecom Jošom (9 godina), Rosom (6 godina) i Perom – Pešom (4 godine).

U tako teškim okolnostima, gladni, goli, bosi, bez valjane ženske pomoći – Krsto, po nagovoru prijatelja, odluči da oženi, 24.11.1889., Stanu Mandić iz sela Lapja.

Sa Stanom Mandić, Krsto je imao četiri sina: Rista, Obrada, Mihajla (Milana) i Arsena.

Risto je umro u prvoj deceniji HH vijeka. Bio je đak niže trgovačke škole u Trebinju.

Obrad je završio zanat u Kuparima. Na putu iz Kupara prema Trebinju, zbog atentata u Sarajevu, na austrijskog prestolonaslednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, bio je napadnut od nepoznatih lica i, nakon kratkog bolovanja u Veljoj Gori, umro je krajem 1914.g.

Uspomenu na njega i njegov rad, u Veljoj Gori, čuva jedan sto – trpeza, duga preko 2 m., koju je Obrad napravio.

Mihajlo (Milan) je rođen u Veljoj Gori 1902. g. Završio je nižu stručnu školu u Trebinju. Njegov polubrat Pero, po dolasku iz Amerike mu je kupio u Beogradu trgovačko-ugostiteljsku radnju koja je radila do 1927.g., kada je bankrotirala.

U Beogradu je živio, u (van)bračnoj vezi sa izvjesnom saradnicom u radnji i, sa njom, imao

sina Aleksandra, rođenog 1924 ili 1925.godine.

O svojoj porodici nije želio da priča, niti je sa njom imao kontakte za cijelo vrijeme liječenja u Veljoj Gori. Bolovao je od vrlo teškog oblika tuberkuloze pluća sa stalnim krvarenjem, da bi, nakon tri godine, kada nije bio sposoban da se sâm služi prilikom brijanja, hranjenja i sl.,izvršio samoubistvo.

U nekim našim traganjima za Milanovom porodicom, ušli smo u trag Milanovog sina Aleksandra, koji je živio negdje u Beogradu.

Jednoga dana, Aleksadar sa kćerkom Danicom ili Dragicom, dođe u Dječji dispanter na Zvezdari. Primi ih Stana koju je iznenadila, nenadna posjeta čovjeka koji je, neodonjivo, ličio na njenog strica Milana, pogotovu kada je vidjela prezime Kojović, shvatajući da je to traženi i željeni njen stric.

Nije bila prilika za duži razgovor, pa su se dogovorili da dođe Aleksandar neki drugi put u Dispanzer i da se pobliže upoznaju. U tom kratkom razgovoru, Stana je saznala da je Aleksandrov otac porijeklom iz Hercegovine, kako mu je rekla majka, i da za njega ne zna ništa više.

U toj, obostranoj, zbunjenosti i dogovoru da se, ponovno, vide, nisu se sjetili, ni Stana, ni Aleeksandar, da razmijene adrese.

Nažalost, do novog susreta nikada nije došlo.

Tako se izgubila svaka šansa da se nastavi porodična veza sa potomcima Mihajla – Milana

Kojovića.

Arsen se, po završetku osnovnog obrazovanja, zadržao u Veljoj Gori do 1925.g., bez nekog posla koji bi doprinio materijalnoj održivosti porodice.

Kada je Pero – Peša, došao iz Amerike, 1918.g. stvorena je prilika da se njegova polubraća, Arsen i Mihajlo, bave nekim biznisom, što im je ponuđeno. Mihajlo je prihvatio ponudu i kupljena mu je trgovačko-ugostiteljska radnja u centru Beogradu. Arsen se odlučio da ide u Agrentinu sa Lazarom i Ilijom Kojovićem, sinovima Krsta Aćimova. Otputovao je 1925.godine. Nije se ženio, niti ima potomstva. Umro je u Argentini 1968. Godine. Prema pričanju jednog doseljenika, dobrog Arsenovog poznanika, Muzura iz trebinjske Površi, Arsen je sahranjen u grobnici svoga kuma Runjevca, u Buenos Airesu. Poslije smrti, od nekretnina, ostavio je samo vlastitu kuću.Saznali smo i to da su troškovi liječenja i sahrane u Argentini, vrlo veliki i da je, radi tih troškova, vjerovatno, prodata Arsenova kuća, kako nam je rekao g.Muzur. Muzur je hvalio Arsena ističući da je bio čovjek čvrstog karaktera, pošten i poštovan.

Kada je umro Arsen, Jugoslavija nije imala diplomatske odnose sa Argentinom. Interese Jugoslavije zastupala je Švajcarska. Mi smo uputili jednu molbu, putem Ministarstva inostranih poslova Jugoslavije, švajcarskoj ambasadi i Buenos Airesu, da se zainteresuje za smrt Arsena, Krstova, Kojovića i da se mi, jedini njegovi nasljednici, odričemo materijalnog dijela ostavštine u dobrotvorne svrhe, iza umrlog Arsena. Zamolili smo, takođe, da, ako bi se našla neka stvar koja bi, za nas, predstavljala uspomenu na našeg strica, takvu stvar pošalje, putem MIP-a Jugoslavije, na adresu Milutina Kojovića u Beograd.

Na ovu našu molbu nismo nikada dobili odgovor !?

Krsto Veliki

Krsto je, kao i njegov otac Simo, bio visok preko 2 m. pa su ga zvali Krsto Veliki, vrlo vješt i mudar sagovornik, ljudi su mu vjerovali i cijenili njegovu riječ i stav. Pozivan je bio na mnoge javne manifestacije i svečanosti. Bio je počasni gost na krunisanju kralja Nikole, na Cetinju 1910.g., i na otkrivanju spomenika Petru Petroviću II Njegošu u Trebinju 28.i 29. maja1934.godine. Samo 11 mjeseci nakon ove svečanosti, Krsto (Simov) Kojović je umro od starosti, bez patnje i bola, u naručju svoga sina Pera – Peše.

Koliko su ljudi imali međusobnog povjerenja, razumijevanja i osjećaja solidarnosti, prema prijatelju (bez posebnog ličnog interesa) svjedoči i jedan istinit događaj kakav bi, danas, bio više čudo nego izuzetak.

Naime, kada se Krsto Simov, sa brojnom porodicom iz dva braka, našao u problemu, 1904.g.,odlučio je da svoga sina iz prvog braka, Pera – Pešu, pošalje u Ameriku. Nije imao novca za putne troškove. Krsto je pošao do svog prijatelja Luka Martinovića u selo Brotnjice – Konavle, koji je bio imućniji seljak, misleći da bi Luko mogao da mu pozajmi novac „za pasač“. Luko ga je, u prvi mah odbio govoreći da trenutno ne bi mogao da mu pozajmi koliko je bilo potrtebno za ptovanje Peru – Peši u Ameriku.

Krsto,je nakon večere, uzeo gusle i pripjeva Luku kako je Krsto jadan i tužan jer Luko u njega vjerovanja nema. Luko je zamolio Krsta da ga tako ne pripijeva uz gusle i zamolio da idu na spavanje a da je sjutra – novi dan, nova pamet.

Sjutradan Luko, uz kafu i bogat doručak, izvadi svoj „takulin“ i ponudi Krstu pozajmicu koliko je bilo potrebno.

Pero – Peša je otputovao i, u prvoj prilici koja mu se ukazala, poslao ocu toliko novca koliko je bilo potrebno da vrati dug Luku.

Luko nije htio da primi pozajmicu sve dok Krsto ne izgradi objekte koje nema: guvno, štale, čatrnju, poboljš stanbeni prostor i sl. Tako je i bilo, ali kada je sin Pero poslao Krstu da, konačno, bez odlaganja, vrati dug Luku, uz dostojan „peškeš“, Krsto je potrošio novac za kupovinu kompletne narodne nošnje i za trošak odlaska, fijakerom, na svečanost krunisanja Kralja Nikole, na Cetinje. Na ovo se žestoko naljutio sin na oca i u narednih 8 godina nije poslao ni jedan dolar.