Memoari · poglavlje 3

Dolazak Kojovića u Velju Goru

Niko mi nikada nije mogao, niti znao, kazati pouzdano ni kada su Kojovići izbjegli, iz Crne Ljuti, iznad Gornjeg Čičeva, u brda i pećine Velje Gore ni kada su se stalno nastanili u sadašnjem selu. Treba imati u vidu da do 1900-te godine ni jedan stanovnik Velje Gore nije znao ni čitati ni pisati. Učitelja nije bilo do Mostara, sveštenika vrlo malo i ono što ih je bilo imali su prioritetnije obaveze, kao što je podučavanja djece pismenosti, van manastira. Ne treba da ovo iznenađuje jer to je bilo vrijeme vladavine Turaka, vrijeme stalnih buna, ratova, terora, straha i opštih društvenih previranja; vrijeme suđenja bez suda; vrijeme vlasti jame i kame, koca i konopca, kada ljudski život nije imao cijenu.

Kada je bilo i mirnih dana, u svijesti naših predaka, vijekovima ponižavanih, obespravljivanih i zlostavljanih ljudi, danonoćno su bile, i morale biti, prisutne aberacije na minula vremena i, očekivane u nedogled, stravične događaje.

Sada, kroz naša stalna promišljanja, možemo samo dočarati sliku života naših predaka u tim dalekim vremenima i očekivati, ko to zna, možda i gore. Ne samo na području ovoga područja, nego i šire i mnogo šire …

Najvjerovatnije, slabljenjem turske vlasti i burni događaji prije zatim stalna previranja između Osmanskog carstva, Dubrovačke republike, Venecije, Francuske, Rusije, stvoreni su uslovi bezbjednijeg kretanja u brdima i pećinama Velje Gore i bližeg okruženja. To je moglo biti krajem XVII i u prvoj polovini XVIII vijeka. Tada je područje Velje Gore bilo otpuno nenaseljeno, sa nekim primitivnim vodoopskrbnim objektima, jednim mal8m, razrušenim, verskim objektom i jedva prepoznatljivim tragovima nečijeg groblja.

Kojovići su srpsko pleme koje se, iz neznanih prostora i iz nejasnih razloga, doselilo u seoce zvano Crna Ljut, oko 200 do 300 m iznad sela Gornje Čičevo, koje se nalazi na četvrtom kilometru od Trebinja, na putu prema Herceg Novom.

Crna ljut je jedna mala uvala, skrivena među tri brežuljka, otvorena prema jugu, obrasla gustom šumom. U šumi se, i sada, vide ostaci naselja u vidu zidina kuća za stanovanje, štala i sl. Nema nikakvih tragova o vodoopskrbnim objektima za ljudske potrebe (piće, kuvanje, higijenske potrebe…). Moglo bi se zaključiti da je u XVI i XVII vijeku, kada je ova uvala bila naseljena sa viša porodica Kojovića. Pored trojice braće koji su, vjerovatno, u drugoj polovini XVI vijeka, otišli u zbjeg, u brda Velje Gore, i tamo se nastanili, neke porodice su se odselile u mjesto Barič, u Srbiju. U Bariču i sada egzistira brojna porodica Kojovića. Sa dolaskom u Barič, prihvatili su Krsnu slavu Sv.Mihaila, koju slave većina mještana i gdje se nalazi crkva posvećena ovom svetitelju.

Iz jednog dokumenta koji se nalazi u cetinjskom arhivu moglo se naslutiti da su Kojovići, kod Turaka, imali neki privilegovan status (?). Naime, u tome dokumentu piše da su braća Kojovići ubili nekoliko braće Pujića, u selu Todorići, zbog nekih neizmirenih materijalnih obaveza (dugova) prema turskoj državi i njihovog bahatog odnosa prema ovom dugu državi.

Iako ne piše u tome dokumentu, ali se može naslutiti da su neki Kojovići bili, na širem prostoru, od Trebinja do Velje Gore, kao neki povjerljivi, nadzorni organ, poput spahija (spahije nisu mogli biti iz više razloga a glavni je taj što spahija mora biti musliman).

U strahu od osvete, tri brata (imena nisu poznata) iz porodice Kojovića izbjegli su u prazna, nenaseljena, krševita i teško prohodna brda jugo-istočno od sadašnjeg sela Velje Gore.

Nedugo, nakon dolaska u tu veljogorsku „nedođiju“, pridružila se braći sestra Zorka koja je ubila, srpom ili kosijerom, jednog Turčina u estaveli, zvanoj Oko (izmeđi sela Donje Čičevo i Rasovca), gdje je zahvatala vodu za potrebe svoga domaćinstva. Kako legenda kaže, jedan Turčin je pošao za Zorkom u estavelin tjesnac sa namjerom da je siluje. Zorka je prepoznala njegovu namjeru, dohvatila se alatke (kosijera ili srpa), što joj se našlo pri ruci, i ubila Turčina. Pored estavele, na udaljenosti od oko tridesetak metara, i sada, stoji relativno dobro očuvan mezar ubijenog nasilnika.

Zorka se, poslije izvršenog ubistva, prijavila Kadiji koji je saslušao i riječima oprosta „Ačkosum ti bilo, Alah nam te dugo poživio“ i oslobodio je krivice.

Šta su trojica braće Kojovići našli u brdima i brtskim vrtačama područja Velje Gore. Našli su oko 6 lokacija starih naselja, (suvomeđa) o kojima nema nikakvih pisanih podataka, zatim na nekoliko uzvišenja, jedva prepoznatljive, tragove osmatračnica o čemu svjedoče gomilice kamenja za zaštitu od pogleda i od vremenskih nepogoda, tri lokve (vodoopskrbni objekti), tragove vrlo starog groblja (zapadno od sadašnjeg groblja) i ruševine starog vjerskog objekta koji je bio više u zemlji nego nad zemljom…

Da li su Kojovići zidali taj objekat? Nisu pronađeni nikakvi dokazi o tome.

Budući da se staro groblje nalazi oko 50 m. zapadno od pomenutog objekta, na malom uzvišenju, vjerovatno je to izgrađeno prije dolaska Kojovića u selo Velju Goru. Što se taj vjerski objekat našao u sredini sadašnjeg groblja Kojovića, ne mora značiti da su taj objekat izgradili Kojovići. Sve do Drugog svjetskog rata, ovaj vjerski objekat, bez krova, je bio u upotrebi tako da je, unutar toga objekta ložena vatra prilikom sahranjivanja a u jednom malom prozorčiću, sa desne strane ulaza, nalazila se metalna tacna, većim dijelom zarđala i kašičica srednje veličine, bez vrha. Stariji mještani, rođeni u sedmoj i osmoj deceniji XIX vijeka su mi pričali da pamte da je prozorčić imao vratanca od nekog tvrdog drveta ili kamene ploče.

Kako su se Kojovići sahranjivali do osnivanja sela na današnjoj lokaciji ? Pošto nema nikakvih tragova o nekom groblju, u blizini sela Velje Gore, nego tragovi starog groblja i ovo „novije“ koje bi moglo datirati od sredine XVIII vijeka, moglo bi se zaključiti da su se Kojovići iz zbjega, sahranjivali tamo gdje se i sada sahranjuju Kojovići iz Čičeva – u groblju kod hrama Sv. Pantalejmona na Aleksinoj Međi.Naravno, samo onda kada im je bilo bezbjedno da se tamo javno pokazuju.

Kako su Kojovići, u zbjegu, koji je trajao makar nekoliko godina, mogli održavati vezu van svog brdskog boravišta ?

Kako se može pretpostaviti, u okruženju su imali čista, srpska, pravoslavna naselja: Kremeni Do, Uvjeća, zubačka sela – Tuli, Kraj, Podkraj, Kunja Glavica, …, od kojih nisu bili udaljeni više od jednog 1 - 1,5 sata pješke ili na konju, brtskim stazama i bogazama.

Naravno, imali su sa takvim, najbližim, okruženjem neku komunikaciju.

Nisu našli nikakvih vodoopskrbnih objekata za ljudsku upotrebu (piće, kuvanje, higijenske potrebe…), osim za napajanje stoke iz tri lokve: Velja Gora, Mokri dolac i Ubo) koje je neko izgradio prije dolaska Kojovića. Nakon dolaska u selo Velju Gori, imali su na raspolaganju neuređenu estavelu – Šumet, koji stoka nije mogla zagaditi pa je taj „vodoopskrbni objekat“ bio na raspolaganju za snabdijevanje vodom za piće, napoj stoke i zalijevanje rasada u Mokrom polju).

Nakon što su se trojica braće, sa sestrom, spustili iz brda u selo, od Turaka dobili neke nekretnine, pogodne za privođenje uzgoju žitarica i povrća, izgradili su objekte za stanovanje i život na tri lokacije. Uglavnom, što se tiče mikrolokacije, u selu; sve se zna šta je i dokle je čije, kao i sada. Agrarnom reformom 1908. g., Ausrougarska vlast je, 1908.g. ustrojila zemljišne knjige i zemljište dala u vlasništvo onome ga je obrađuje.

Početkom XVIII vijeka, širom ovih prostora, iz ekonomskih razloga, zbog čestih ustanaka, fiskalnih i vojnih obaveza koje su nametale austrougarske vlasti, iz Velje Gore, otišlo je u Ameriku nekoliko mladića koji su, po dolasku u Ameriku, radili najteže poslove da bi zaradili što više i mogli materijalno pomoći svojoj porodici koja jeu ostala u Valjoj Gori. Pomagali su koliko su najviše mogli, ne misleći na svoje zdravlje i formiranje svoje porodice. Neki se nikada nisu vratili u svoje rodno selo. Oni koji su se vratili donijeli su skromnu ušteđevinu koja je omogućila da se popravljaju objekti za stanovanje, grade čatrnje, štale, proširuju obradive zemljišne površine, krčenjem šumskog rastinja i stijena, uvećavali stočno blago…

Zahvaljujući ovakvoj pomoći građeni su stambeni objekti od kamena sa cementom, krečom i pijeskom, sa kupovnom drvenom građom i ostakljenim prozorima…Takvi stambeni objekti su bili znatno komforniji.

Pomoć je bila novčanog karaktera. Međutim, problemi su se javili u pronalaženju građevinskog materijala na nerazvijenom tržištu. Trebalo je pronaći odgovarajuće materijale (cement, drvenu građu, vrata, prozore, kreč, crijep, pijesak…), konjskim zaprežnim kolima dovesti u Mokro Polje, na udaljenost oko 700 m. ispod sela, a, potom, donijeti sav taj materijal na leđima do mjesta ugradnje (za cijelo selo, Velju Goru, više stotina tona), putem koji je pokazan na slici.To je bio neopisivo težak posao. Moglo bi se postaviti pitanje, da li je to, uopšte, bilo moguće i kako, uzimajući u obzir burna vremena (bune, ratove, epidemije, glad …)a, uz sve to, malo ruka, malena i snaga!

(Asfaltiran put je napravljen, koji je postao gori od onoga što je nekada bio, tek, osamdesetih godina prošloga vijeka.

Tri stabla Kojovića

Kako, u daljem tekstu, pojedinačno imenovati, ta tri stabla Kojovića, kada nisu poznata imena ni jednog od osnivača stabla?

Slobodan sam, ovom prilikom, kada nemam drugog saznanja i izbora da te porodice imenujem po najstarijem pretku za koga sam saznao iz priča „sa koljena na koljeno“. Ni jednog od tih, uslovno rečeno, nosilaca porodičnog stabla nisam poznavao.

Dakle, uslovno, imenovaćemo, u Veljoj Gori, tri stabla Kojovića, počev od kraja sela (posljednje kuće):

Klančani – potomci Steva ili Stevana

Strančani – potomci Marka, Spasa, Toma i Toda

Selimi ili Došli – potomci Rista.

Rodoslovni spiskovi Klančana, Strančana i Selima (Došlih), koji u rukopisu slijede na ovom mjestu, preneseni su na stranu Porodična stabla, gdje svaka osoba ima svoj zapis.