Selo

Istorija sela

Velja Gora je malo selo na južnom obodu Mokrog polja, 8,3 km od centra Trebinja, na oko 340 metara nadmorske visine. Sredinom 20. vijeka u njemu je živjelo devet domaćinstava Kojovića. Danas je gotovo prazno.

Ova strana je sažetak onoga što je o selu zapisao Krsto (Peše) Kojović; njegov tekst u cjelini je u Memoarima. Gdje se priča oslanja na predanje, ili gdje podatak nije potvrđen, to je označeno u samom tekstu.

Ulaz u Velju Goru
Ulaz u Velju Goru

Položaj

Selo leži južno od Trebinja, na dva do tri sata pješačenja kad Mokro polje nije poplavljeno, a tri i po do četiri sata kad jeste. Sa sjevera je otvoreno: vide se Bugovina i Rasovac, brdo Hum i jugozapadni dio Trebinja, a preko Mokrog i Trebinjskog polja pogled ide tridesetak kilometara, do Popovog polja.

Sa istoka, prema selu Uvjeća, zatvaraju ga brda Koliba, Zelenikovac, Orlovac, Važinovica, Berin glavica, Vardar, Pleće, Zelenje i Kapak. Sa juga, iz pravca Kremenog Dola, su Donji i Gornji do. Sa jugozapada je brdo Pješivac, a sa zapada, prema Zgonjevu, Grušća glava, Mokri dolac i Krš.

Okolina je kamenita, sa niskom šumom: jasen, grab, hrast, drača, brijest, klen, zanovijet, smreka.

Prije Kojovića

Kad su se preci Kojovića sklonili u brda oko današnjeg sela, kraj nije bio naseljen. Našli su tragove starijeg života: oko šest mjesta sa ostacima starih naselja u suvomeđi, tragove osmatračnica na uzvišenjima, tri lokve za napajanje stoke (Velja Gora, Mokri dolac i Ubo), vrlo staro groblje zapadno od današnjeg i ruševinu vjerskog objekta, „više u zemlji nego nad zemljom".

O graditeljima nema pisanih podataka. Taj objekat je danas usred groblja Kojovića, ali nema dokaza da su ga oni zidali. Staro groblje je pedesetak metara zapadno od njega, pa je vjerovatno stariji od njihovog dolaska. Bez krova, bio je u upotrebi do Drugog svjetskog rata: u njemu se ložila vatra pri sahranama.

Memoari pominju i Božoviće (Božajiće), koji su živjeli na prostoru današnjeg sela, i stećke između Uvjeće i Kremenog Dola. O njima se ne zna ništa više.

Izvor: Memoari, poglavlje 3.

Dolazak Kojovića

Kojovići su u Velju Goru došli iz Crne Ljuti, male uvale iznad Gornjeg Čičeva, na četvrtom kilometru puta od Trebinja prema Herceg Novom. U šumi se i danas vide zidine tog naselja. Dio porodice se odatle odselio u Barič u Srbiji, gdje Kojovići žive i danas.

Prema dokumentu iz cetinjskog arhiva koji autor navodi, braća Kojovići su u selu Todorići ubili nekoliko braće Pujića, zbog neizmirenih dugova prema turskoj državi. U strahu od osvete, tri brata, čija imena nisu sačuvana, sklonila su se u nenaseljena brda jugoistočno od današnjeg sela.

Ubrzo im se pridružila sestra Zorka. Ona je kosijerom ili srpom ubila Turčina koji je pošao za njom u estavelu Oko, između Donjeg Čičeva i Rasovca, gdje je zahvatala vodu. Prijavila se kadiji, a on ju je oslobodio krivice. Mezar ubijenog i danas stoji tridesetak metara od estavele.

Kad se to desilo, nije utvrđeno. Rukopis na jednom mjestu govori o drugoj polovini 16. vijeka, a na drugima o kraju 17. i prvoj polovini 18. vijeka. Do 1900. godine niko u selu nije znao čitati ni pisati, pa pisanih tragova nema.

Kad su se braća sa sestrom spustila iz brda, podigli su kuće na tri mjesta u selu. U Veljoj Gori su tri stabla Kojovića: Klančani, Strančani i Selimi (Došli). Njihovi rodoslovi su na strani Porodična stabla.

Imena stabala govore gdje je ko u selu i otkud je: Klančani su oni bliže klancu, Strančani oni u strani, na strmini, a Selimi ili Došli oni koji su se selili i došli. Ime Selimi je najvjerovatnije od „seliti se", što se poklapa sa drugim imenom iste loze, Došli.

Izvor: Memoari, poglavlje 3.

Pod Turcima i Austrougarskom

Zemlja dugo nije bila njihova: obradivim površinama su upravljale age. Tek je austrougarska vlast 1908. godine ustrojila zemljišne knjige i dala zemlju onome ko je obrađuje.

Oko 1830. godine Simo Ristov Kojović ubio je agu Hasana Durakovića, koji ga je išibao kamdžijom jer mu nije imao jagnje za put. Sa tri sina je prebjegao u Crnu Goru. Sutradan je turska patrola spalila njegovu kuću i ostale objekte, a žena i kćer Tijana su stradale na putu do Mokrog polja. Simo se sa sinom Krstom i njegovom porodicom vratio krajem ljeta 1886, poslije amnestije koju je uvela austrougarska vlast. Priča je u četvrtom i petom poglavlju Memoara.

Početkom 20. vijeka više mladića iz sela otišlo je u Ameriku. Radili su najteže poslove i slali novac kući; neki se nikada nisu vratili. Tim novcem su građene kuće od kamena sa cementom i krečom, sa kupovnom građom i staklenim prozorima, čatrnje i štale. Materijal je konjskim kolima dovožen u Mokro polje, 700 metara ispod sela, a odatle nošen na leđima.

U rukopisu za odlazak u Ameriku stoji „početkom XVIII vijeka", ali se u istoj rečenici govori o austrougarskoj vlasti, pa je ovdje uzet početak 20. vijeka. Pero – Peša Kojović je otišao 1904. godine.

Život u selu

U ranom djetinjstvu autora, rođenog 1935, selo je imalo devet domaćinstava i 71 stanovnika.

Živjelo se od stoke: koza, ovaca, goveda i konja. Sve do 1952. godine svih devet domaćinstava držalo je mnogo stoke. Mlijeko se prerađivalo u sir i maslo, a od stoke je dolazio i novac za ono što se kod kuće nije moglo napraviti: odjeću, obuću, petrolej, šećer, kafu, brašno. Zemlja se obrađivala po brdskim vrtačama i u Mokrom polju. Stanovnici nisu gladovali, ali su umirali od bolesti, bez ljekara i u lošim uslovima stanovanja.

Vode u selu nije bilo. Do izgradnje čatrnja vadili su je iz estavela u Mokrom polju, sa dubine od 20 do 35 metara, i nosili u burilima od 15 do 20 litara više od dva kilometra. Od šezdesetak estavela, do vode se moglo doći u samo dvije.

U selo se iz Mokrog polja dolazilo kozjim putem dugim oko 550 metara, prohodnim samo za pješake, stoku i tovarne konje. Prva trasa kolskog puta napravljena je oko 1910. i dograđivana do 1975. godine; asfalt je stigao osamdesetih. Na posao i u školu polazilo se u pola pet ujutro, da bi se u Trebinje stiglo u sedam. I pored toga, iz šest kuća djeca su išla u škole i završavala zanate, gimnaziju i fakultete.

Put kojim se išlo iz Velje Gore u Mokro polje do 1966. godine
Put kojim se išlo iz Velje Gore u Mokro polje do 1966. godine

Kako je izgledala kuća, šta se u njoj jelo i kako se slavio Božić, autor opisuje u prvom poglavlju Memoara.

Kuća Pera – Peše Kojovića oko 1979. godine
Kuća Pera – Peše Kojovića oko 1979. godine

Izvor: Memoari, poglavlja 1 i 2.

Mokro polje

Ispod sela je Mokro polje, zatvorena depresija površine preko 100 hektara. Po polju i duž njegovog oboda su estavele koje ga od jeseni do kraja zime pune vodom, ranije do kote iznad 275 metara. Ljeti voda rijetko dostiže najviši nivo; desilo se 1948. i 1979. godine.

Zato je obrada polja bila rizična: kasnu sjetvu ugrozi suša, a ranu potopi voda. Sijali su se kukuruz, sijerak, grah poljak, bostan, tikve, jara pšenica i duvan, a po obodu su rasle loza i smokve. Bez navodnjavanja prinosi su bili vrlo mali.

Od 2015. godine polje je pokriveno mrežom podzemnih cijevi sa vodom iz Trebišnjice. Odvodnja poplavnih voda ostala je na projektu.

Mokro polje pod vodom
Mokro polje pod vodom

Izvor: Memoari, poglavlje 2.

Iseljavanje

Šezdesetih godina ljudi su se zapošljavali u gradu, omladina je odlazila na školovanje, a zakon je zabranio gajenje koza. Uz to su ostali stari razlozi: plavljenje Mokrog polja, selo bez puta prema Trebinju, suše svake godine i lakši život u novim stanovima u gradu. Niko više nije računao na ostanak.

U kući u kojoj je autor odrastao niko nije boravio od avgusta 1960. godine. Kad je na Božić 2015. došao da na starom ognjištu zapali svijeću, prebrojao je: od 71 stanovnika iz njegovog djetinjstva, živih je bilo dvanaest. U selu je tada živio jedan čovjek, penzioner.

Izvor: Memoari, poglavlja 1 i 2.

Hronologija

  1. kraj 17. vijekaTri brata Kojovića i sestra Zorka sklanjaju se iz Crne Ljuti u brda Velje Gore.
  2. oko 1830.Simo Kojović ubija agu Hasana Durakovića i bježi u Crnu Goru; Turci mu pale kuću.
  3. 1858.Boj na Grahovcu, u kome učestvuje Simo; poslije njega dobija imanje u Grahovu.
  4. 1878.Austrougarska vlast u Trebinju; amnestija.
  5. 1886.Simo, sin Krsto i njegova porodica vraćaju se u Velju Goru.
  6. 1904.Pero – Peša Kojović odlazi u Ameriku.
  7. 1908.Zemljišne knjige: zemlja pripada onome ko je obrađuje.
  8. oko 1910.Prva trasa kolskog puta od Mokrog polja do sela.
  9. 1918.Pero – Peša se vraća sa Aljaske.
  10. 1928.Završene nove kuće koje je gradio Pero – Peša.
  11. 1948.Mokro polje poplavljeno i ljeti, do najvišeg nivoa (ponovo 1979).
  12. 1952.Do ove godine svih devet domaćinstava drži stoku.
  13. 1960-teZapošljavanje u gradu, zabrana gajenja koza; selo se prazni.
  14. 1975.Dovršen kolski put do sela; asfalt osamdesetih.
  15. 2015.Navodnjavanje Mokrog polja. U selu živi jedan stanovnik.

Toponimi

Brojevi su iz legende uz kartu koju je autor priložio rukopisu.

  • 1. Koliba
  • 2. Završje
  • 3. Važinovica
  • 4. Zelenikovac
  • 5. Vardar
  • 6. Velja Gora (brdo i lokva)
  • 7. Osoje
  • 8. Kapak
  • 9. Ljuljevci sa Lazinom
  • 10. Zagorci
  • 11. Veliko platno
  • 12. Adžov do
  • 13. Knez do
  • 14. Donji i Gornji do
  • 15. Mokri dolac
  • 16. Crkvina (staro i novo groblje)
  • 17. Vlaka
  • 18. Mokro polje
  • 19. Vješala
  • 20. Šćeran-dolina, Klačina, Provaljena dolina, Stupi, Mali i Veliki Gradac
  • 21. Kuk
  • 22. Seoce