Istorija porodice
Kojovići iz Velje Gore su jedno bratstvo u tri stabla. O njima je najviše zapisao Krsto (Peše) Kojović, a najpotpunije o svojoj lozi: pradjedu Simu, djedu Krstu i ocu Peru – Peši.
Ova strana je sažetak njegovih zapisa; tekst u cjelini je u Memoarima, a rodoslovi su na strani Porodična stabla. Gdje se godine u memoarima i u rodoslovu razlikuju, navedene su obje.

Porijeklo
Prije Velje Gore Kojovići su živjeli u Crnoj Ljuti, zaseoku dvjesta do trista metara iznad Gornjeg Čičeva, na četvrtom kilometru puta od Trebinja prema Herceg Novom. Otkud su u Crnu Ljut došli, nije poznato. Dio porodice se odatle odselio u Barič u Srbiji, gdje su prihvatili slavu Svetog Mihaila. Kojovići iz Čičeva i danas se sahranjuju kod hrama Svetog Pantelejmona na Aleksinoj Međi.
U kući autora na zidu je stajala ikona Svetog kralja Stefana Dečanskog, „zaštitnika roda Kojovića".
Iz jednog dokumenta u cetinjskom arhivu autor naslućuje da su Kojovići kod Turaka imali neki povlašćen položaj, kao povjerljivi nadzornici na prostoru od Trebinja do Velje Gore. Isti dokument pominje ubistvo braće Pujića u Todorićima, poslije kojeg su se tri brata sklonila u brda Velje Gore. Kako su stigli u selo, opisano je na strani Istorija sela.
Izvor: Memoari, poglavlje 3.
Tri stabla
Imena najstarijih predaka nisu sačuvana, pa je autor stabla opisao po najstarijem pretku za koga se zna iz priča „sa koljena na koljeno".
Klančani, oni bliže klancu, su potomci Steva ili Stevana, od koga su porodice Aćimova i Jovova. Njihove su posljednje kuće u selu.
Strančani, oni u strani, su potomci Marka, preko Tripa i Lazara, i porodice Spasa, Toma i Toda, koje su među sobom u bliskoj krvnoj vezi.
Selimi ili Došli, oni koji su se selili i došli, su potomci Rista. O Ristu se zna samo da je živio krajem 18. i početkom 19. vijeka, da je bio oženjen iz Kremenog Dola, iz porodice Bošković, i da je imao sina Sima.
Izvor: Memoari, poglavlje 3.
Simo: bijeg u Grahovo
Simo Ristov je rođen u prvoj deceniji 19. vijeka. Sa ženom iz porodice Savčić, iz Rapti, imao je tri sina i kćer Tijanu.
Jednog junskog dana oko 1830. godine aga Hasan Duraković je od njega tražio jagnje za put, a kad ga nije dobio, išibao ga je kamdžijom. Simo je uzeo pušku, stigao agu u Ljen-koritu i ubio ga. Komšijama je rekao da ga prijave kadiji, da spasu sebe, a sam je sa tri sina pobjegao u Herceg Novi. Sutradan je turska patrola spalila njegovu kuću. Žena i kćer Tijana su stradale na putu do Mokrog polja, pod teretom i udarcima.
U Crnoj Gori ga je primio vojvoda Jakov Daković i smjestio u svoju pećinu iznad Grahova. Simo je bio dobar zidar: gradio je vodoopskrbne objekte od Vilusa do Dragaljskog polja. Na Vilusima se oženio udovicom iz Bogojević Sela, iz porodice Vukalović ili Vučković. Sa njom je imao sina Krsta i kćeri Jefimiju i još jednu, čije ime nije sačuvano.
Istakao se u boju na Grahovcu, maja 1858, i poslije njega dobio imanje u Grahovu, pored puta za Risan. Njegov mlađi sin iz drugog braka poginuo je 1876. kod Vrbice, uoči boja na Vučjem Dolu; brat Krsto ga je na leđima iznio iz turskih redova.
Izvor: Memoari, poglavlje 4.
Krsto Veliki: povratak
Krsto Simov je rođen u Grahovu, u pećini kuma Jakova Dakovića. Memoari navode 1838, a rodoslov 1851. godinu. Prema memoarima, ratovao je od 1862. u crnogorsko-turskim ratovima i hercegovačkim ustancima.
Bio je oženjen Marijom Kovačević iz Spile. Marija je bila unuka Mare Perović, sestre vladike Petra II Petrovića Njegoša.
Kad je austrougarska vlast 1878. uvela amnestiju, ostarjeli Simo je predložio da se vrate u „stari kraj, da tamo ispusti dušu". Imanje u Grahovu su prodali porodici Bošković i krajem ljeta 1886. došli u Velju Goru: Simo, Krsto, Marija i petoro djece. Nisu imali ni kuću ni zemlju. Te zime im je uginula stoka koju su dotjerali iz Grahova.
Simo je umro 1887. U junu 1889. umrli su Marija i sin Kosto, a najstarija kćer Gospava se utopila u lokvi Ubo. Krsto je ostao sa Jošom, Rosom i četvorogodišnjim Perom. Iste jeseni se oženio Stanom Mandić iz Lapje, sa kojom je imao sinove Rista, Obrada, Mihajla (Milana) i Arsena.
Bio je visok preko dva metra, pa su ga zvali Krsto Veliki. Bio je počasni gost na krunisanju kralja Nikole na Cetinju 1910. i na otkrivanju spomenika Njegošu u Trebinju, maja 1934. Umro je jedanaest mjeseci kasnije, 1935. godine.
Izvor: Memoari, poglavlje 5.
Pero – Peša: Aljaska
Pero – Peša je rođen u Grahovu u maju 1885. (memoari navode i 1884). Do dvadesete godine je živio u Veljoj Gori i sa ocem zidao; radili su i na obnovi manastira Svetog Petra i Pavla u Petrovom polju.
Godine 1904. otac ga je poslao u Ameriku. Novac za put pozajmio je Luko Martinović iz Brotnjica u Konavlima. Peša je stigao na Aljasku, u Ferbanks. Počeo je na pomoćnim poslovima, pa je postao rudar i uštedio dovoljno da kupi rudnik zlata devet kilometara od grada. Krajem 1917. je rudnik prodao i sa trinaest kilograma sirovog zlata krenuo kući.
Po povratku je sa ocem otišao Martinovićima da vrati dug. Luko nije htio kamatu, pa mu je Peša uz novac ostavio zlatni lanac i sat.
Oženio se 24. novembra 1920. Božicom Krčum iz Kunje Glavice. Nove kuće u Veljoj Gori završio je 1928. Imali su osmoro djece; sin Radoslav je umro kao dijete. Peša je umro 1959. godine.
Izvor: Memoari, poglavlje 6.
Pečalba
Peša nije bio jedini. Stevo, iz stabla Klančana, bio je među prvim Kojovićima iz Velje Gore koji su otišli u Ameriku, i dobro je pomogao porodicu brata Jova. Lazar i Ilija, sinovi Krsta Aćimova, živjeli su u Argentini i nisu imali potomstva. Sa njima je 1925. otišao i Arsen, Pešin polubrat; umro je u Buenos Airesu 1968. Jovo Lazarov, iz stabla Strančana, ostao je u Americi.
Novac koji su slali kući promijenio je selo: od njega su građene kuće, čatrnje i štale.
Izvor: Memoari, poglavlja 3 i 5, i zapisi uz osobe u stablima.
Ratovi
Simov sin je poginuo 1876. kod Vrbice. Obrad Krstov je 1914, poslije atentata u Sarajevu, napadnut na putu iz Kupara i umro je krajem te godine u Veljoj Gori. Milutin Vukanović, zet Strančana, i njegov sin stradali su u Prvom svjetskom ratu.
U Drugom svjetskom ratu poginuli su Jovo Krstov (Klančani), 1943, Milorad Lazov (Strančani), 1944. kod Prozora, i Jovo Tomov (Strančani).
Izvor: zapisi uz osobe u stablima.
Hronologija
- kraj 18. vijekaVrijeme Rista Kojovića, najstarijeg poznatog pretka Selima (Došlih).
- oko 1830.Simo ubija agu Hasana Durakovića i sa tri sina bježi u Crnu Goru.
- 1858.Boj na Grahovcu; Simo dobija imanje u Grahovu.
- 1876.Simov mlađi sin gine kod Vrbice, uoči boja na Vučjem Dolu.
- 1886.Simo, Krsto, Marija i petoro djece vraćaju se u Velju Goru.
- 1887.Umire Simo.
- 1889.Umiru Marija, Kosto i Gospava; Krsto se ženi Stanom Mandić.
- 1904.Pero – Peša odlazi u Ameriku.
- 1910.Krsto je gost na krunisanju kralja Nikole na Cetinju.
- 1918.Peša se vraća sa Aljaske.
- 1920.Peša se ženi Božicom Krčum.
- 1925.Arsen odlazi u Argentinu.
- 1935.Umire Krsto Veliki.
- 1959.Umire Pero – Peša.
- 2015.Krsto Pešin počinje da piše memoare.